Naša djeca

PIŠE: Zvonimir Štimac

Roditelj sam djeteta koje pohađa niži razred osnovne škole, i u glavi mi se artikuliraju neka važna, meni životna pitanja. Kako smo svjedoci velikih promjena u školama, pitam se na koji način posložiti prioritete u glavi? Polako, ali nesigurno dolazim do odgovora.

Kako se djeca osjećaju kad na vratima stoje jedan ili više nepoznatih “čuvara”, najčešće u uniformama. Od koga ili čega ih čuvaju?

Zašto osjećam toliku nelagodu kad vidim školu gdje su na vratima spomenuti “čuvari”? Zašto dobijem potrebu razgovarati sa učiteljicom/em i/ili ravnateljicom/em? Zašto ja, koji sam cijeli život ortodoksni pacifist i uvijek sam tražio mirno rješenje svakog sukoba, zašto imam neugodne, nezakonite porive da idem na nekog šakama?

Sramim se svojih misli, znam da neću ništa takvo poduzeti. Ali kad je dijete u pitanju, pa čak i tuđe dijete, ne vjerujem čak ni svojoj doktrini, ni sebi da ću postupiti pravilno i zakonito.

Uh, kako su ovo teški dani za roditelje koji postavljaju pitanja, koji hodaju osviješteni kroz život! Da ne budem isključiv, ima jako puno djelatnika u prosvjeti kojima je jednako teško.

Na kraju bih sebi i vama postavio pitanje na koje ne znam odgovor. Što ćemo učiniti u trenutku kad dođemo pred zid?

Hvala vam dragi ljudi na vašem vremenu dok ovo čitate, ovo malo što ga imamo, to nam je jedini život na ovom svijetu.

Srdačan pozdrav svima!

Leave a Reply

Your email address will not be published.