Giorgia Meloni i njena stranka nije nikakva radikalna desnica

Prijevod članka s Unherd.

Odgovor na potpuno očekivanu pobjedu Giorgie Meloni u Italiji se može na dva tabora podijeliti: liberalna ljevica koja se boji da će pod Meloni Italija potonuti u “neliberalnu demokraciju” kao Mađarska, dok desnica slavi jer je vide kao smrtnu prijetnju EU-ovom “globalističkom” režimu. Obje strane su u krivu.

Možda najrječitija reakcija izbora je bila ona na financijskim tržištima: indiferentnost. Milanska burza je čak rasla u ponedjeljak, tržišta očito ne očekuju da će se puno promijeniti u markoekonomskom smislu, tj. neće promijeniti smjer koji su postavili tehnohkrati iz Frankfurta i Bruxellesa, a kamoli da će načiniti štetu kompletnom EU.

S pravom. Meloni je vrlo eksplicitno u više navrata iskazivala podršku za EU, NATO i slanje oružja Ukrajini. Po svim glavnim pitanjima potpuno je usklađena s EU stajalištima. Zato su relativno mirni iz EU, u suprotnosti s turbulencijama koje su uslijedile nakon izbora 2018., koji su na vlast doveli Pokret pet zvijezda i Legu, koji su u to vrijeme još uvijek imali prilično euroskeptične stavove i prije nego što ih je establišment EU-a natjerao na pokornost.

Njen pro-establišment pristup nije samo nedostatak mašte s njene strane, iako je uvijek imala vrlo mainstream stavove po tom pitanju. Ponajviše je stvar u tome što Italija više nije suverena zemlja zahvaljujući povezanosti s jedinstvenom europskom valutom (Euro) i jednostavno je primorana imati podršku EU da bi ostala na vlasti. Ukratko, naučila je lekciju Lega i Pokreta pet zvijezda kad su ih iz EU raznim alatima financijskog i političkog pritiska prisilili na pokornost i jasno dali do znanja da nikakve devijacije od status quo neće biti.

Nedavno je Ursula von der Leyen, kad je bila upitana o ovim izborima više manje rekla ako stvari odu u “nepoželjnom smjeru” da imaju alate na raspolaganju da se suoče sa situacijom. S tim je otkrila kako EU-ova politička elita gleda na zemlje članice – ne kao suverene države nego protektorate.

Giorgia Meloni ovo shvaća, ali i dobar dio talijana također dijele tržišnu procjenu: Talijanska demokracija je postala toliko ograničena da više uopće nije bitno tko dobije izbore. Maknimo sa strane vrišteće naslove medija, najupečatljiviji detalj izbora je slaba izlaznost – 64%, što je najniže u povijesti Italije. To znači da je trećina Talijana odlučilo ostati kući, odustali su od izbora. Ovaj broj će sigurno rasti, poražavajuća optužba na način na koji je EU uništila talijansku demokraciju.

U tom smislu Melonijeva pobjeda ne bi trebala biti prenaglašena. Istina, Braća Italije su krenuli s 4% u 2018., a sada su dobili 26% glasova, poslije njih Partito Democratico (19%), Pokret pet zvijezda (15.6%), ali to je smiješno malo prema 32.6% koji je Pokret pet zvijezda dobio 2018. Nadalje, ako gledamo sveukupne brojke, trenutna desničarska koalicija kolektivno je dobila isti broj glasova kao 2018., nešto preko 12 milijuna. Stoga, nije se dogodio nikakav veliki pomak u desno ove zemlje kao što mnogi impliciraju, uglavnom su se glasovi samo prerasporedili unutar desnih stranaka.

Isto vrijedi i za koaliciju lijevog centra — Partito Democratico plus hrpu manjih stranaka je ukupno dobila 7,2 milijuna glasova, tek malo manje od 7,5 milijuna glasova koliko je dobila 2018. Dakle, sve u svemu, čini se da dvije koalicije imaju prilično konsolidirane glasačke baze koja je ostala uglavnom nepromijenjena posljednje četiri godine.

Pravi izuzetak je Pokret pet zvijezda koji je sišao sa 10,7 milijuna glasova u 2018. na 4,2 milijuna, pad od nevjerojatnih 6,5 milijuna. Interesantno, 6 milijuna je broj ljudi koji se nisu pojavili na glasanju u usporedbi s 2018. Implikacije su očite: za milijune marginaliziranih, nezaposlenih, prekarnih i glasači s niskim primanjima koji su se nadali u razbijanju status quo s Pokretom pet zvijezda su ostali razočarani i samo su vidjeli kršenje svih obećanja i kako se njihova stranka postrojila s establišmentom unutar samo godinu dana. Drugim riječima za njih nijedna od trenutnih stranaka nema što za ponuditi, čak ni Talijanska braća.

Iako je Pokret pet zvijezda s vođom Giuseppe Conte imao pokušaje da vrati glasove, uglavnom oko kritiziranja Talijanske vojne pomoći Ukrajincima i slično, za većinu glasača je bilo kasno. Dobar dio anti-establišment sentimenta je itekako živ u Italiji, samo trenutno ne postoji politička opcija koja će ih predstavljati.

Stoga tražeći duboke sociološke implikacije koje bi mogle objasniti Melonijevu pobjedu je traćenje vremena. Većina koja je glasala za nju nije stvarno glasanja za nju, tj. uglavnom nisu ni očekivali da će značajno promijeniti zemlju. Nema nikakvog početnog pokreta ili društvene baze za Meloni, jednostavno je na neki način došao “njen red”.

Što će morati pokazati za to? Ne mnogo, s obzirom na to da nije vjerojatno da će Meloni osporiti ekonomski okvir EU-a i činjenicu da će Bruxelles, zajedno sa svojom sluškinjom talijanskim predsjednikom vrlo pažljivo pratiti pitanja “vladavine prava”.

Nekima bi ovo moglo biti utješno. Kako se Italija i Europa približavaju vrlo turbulentnoj zimi – zahtijevati će alate ekonomske intervencije koje Meloni nedostaju – mnogi bi se mogli naći u situaciji da preispituju vrline europske “ograničene demokracije”. I ne zaboravimo: u Italiji je nova tehnokratska vlada udaljena samo jednom novom krizom…

Leave a Reply

Your email address will not be published.