Cvijet i egoizam
PIŠE: Zvonimir Štimac
Neka je dan malo tmuran,
mogla bi padat’ kiša?
Brige nas silne more,
pa šta,’ko ih šiša!
Samo jedan cvit na putu
Prkosi nam gleda ozdol.
Tad nam srce zatreperi,
Kano jarbol na bonaci
Tiho,lako srića dođe
Povr’ vale duša prođe.
Kako taki mali cvit
Takne cili ovaj svit?
Nema čuda,On kaza mi
Mali cvitak, to ste vi!
Da ne bi čovik po sve dane filozofira, triba ponekad napisat pismu. Vi ste taj cvijet,koji strši iz sivila, budite ljubav koja krasi vaš dom, nek se čude svi!
U obitelji, na ulici, na poslu,na trgovima. Dajte ljubav, pustite je da raste, pustite je iz srca. Uskoro (oprostite,kriva riječ), ODMAH ćete vidjeti kako se topi led, kako su mekša srca oko vas! Molim vas, dajte jedan cvijet iz srca prolazniku, osjetit ćete miris livade, oprostite onom tko vas svaki dan vrijeđa, cijeli dan će vam biti mirisan.
Dragi moji prijatelji,napišite pjesmu, zaplešite sa životnim partnerom, nek i djeca plešu s vama. Veseliti se triba, jer pobjeda je blizu! Tko ne vidi, nek otvori oči, tko ne čuje, naćulite uši… a kad ipak sunce grane, kad se buka silna spusti, vi ćete prijatelji, već biti sretni i blagoslovljeni.
I zato,opet ću reći: ne bojte se!
I opet: ne brinite se! Napokon stavite egoizam u stranu. Kao da možete sami promijeniti sudbinu?
Znamo svi tko piše scenario svake priče, mi smo samo glumci što ponekad odglumimo jako dobro svoju ulogu, al znamo i redatelja, e baš tako:
Mora bit’ po njegovu!
