Napravimo mjesta za ljubav
PIŠE: Zvonimir Štimac
Gledam ljude oko sebe, kraj sebe, gledam sebe… Oči govore, duša govori, oči viču, duša viče, tako glasno i bučno da moram začepiti uši, al ne pomaže ništa!
Zašto, kako, pokaži mi način, gdje to piše…?
Već danima se pitam, i cijeli život sanjam, da jednom ipak, barem na trenutak, osjetim ljubav. Čistu, blještavu, veliku, bezgraničnu Ljubav!
Samo jedan mali klik u duši je dovoljan, pustite da se dogodi, imate razum koji vam ja dan, imate dušu koja nema limita! Dozvolite srcu da voli, pustite ljubav da naraste, ne držite je lancima kao ja!
Očistimo smeće iz srca da napravimo mjesta. Nikad dvije materije nisu stale na isto mjesto!
Strah, mržnja, duhovna praznina, nije nam to dano po rođenju. To je samo obično smeće što ga skupljamo kroz život i sve manje je mjesta u srcu, jednostavno nema mjesta!
Imao sam sreće da sam dobio dar s neba, nisu svi te sreće, al tako je valjda tribalo bit.
Zato vam pišem, zato vam pričam, prijatelji, da rastemo skupa, da se pripremimo skupa za ono što dolazi, za sutra i za vječnost…
Hvala vam što postojite, ne mogu to previše reći, koliko ste bitni i koliko vrijedite Svi smo ipak dio se jedne priče, prekrasne, dugačke i tople ljudske priče. Rastimo, prijatelji! Što je veća ljubav u nama to je manje mržnje i boli. A jednom kad krene, kad počne rasti, neće stati…nema nazad! Nevjerojatan je to feeling, vjerujte…
Nadam se i molit ću se da svi osjete, i moji neprijatelji… da osjete plimu ljubavi, toplinu blagosti, svjetlo u tami, stablo koje pupa…
Volite, ljubite, dišite prijatelji i raširite krila, da zajedno poletimo ka suncu!
